Većina će ugradnju ICD-a prihvatiti...

 Kako žive i kako se osjećaju ljudi koji nose kardioverter defibrilator (ICD) ispod kože? Istraživanja i neposredno iskustvo rada s bolesnicima s ugrađenim kardioverter defibrilatorom govori o njegovom višedimenzionalnom utjecaju na psihičko funkcioniranje i ponašanje bolesnika. Većina će prihvatiti uređaj, dobro se prilagoditi i imati bolju kvalitetu života uz kardioverter defibrilator, nego prije ugradnje. No, nešto manje od polovine bolesnika imat će psihičke poteškoće...

Prošlo je više od 40 godina od prve ugradnje uređaja koji spašava život „isporukom“ električnog impulsa izravno u srčani mišić, kada je srčani ritam bolesnika nespojiv sa životom. Danas, u 21. stoljeću, riječ je o naprednom malom računalu, smještenom ispod kože, povezanom elektrodama sa srčanim mišićem. Ovaj moderan uređaj siguran je, učinkovit i nezamjenjiv u svojoj osnovnoj funkciji, pogotovo ako se zna da srčani arest izvan bolnice preživi samo oko 10% bolesnika.

No, kako žive i kako se osjećaju ljudi koji nose kardioverter defibrilator (ICD) ispod kože? Istraživanja i neposredno iskustvo rada s bolesnicima s ugrađenim kardioverter defibrilatorom govori o njegovom višedimenzionalnom utjecaju na psihičko funkcioniranje i ponašanje bolesnika.  Većina će prihvatiti uređaj, dobro se prilagoditi i imati bolju kvalitetu života uz kardioverter defibrilator, nego prije ugradnje. No, nešto manje od polovine bolesnika imat će psihičke poteškoće u smislu straha, anksioznosti, depresivnosti, razvoja PTSP-a, snižene kvalitete života i nedovoljne funkcionalnosti. Psihičke poteškoće dijelom proizlaze iz nedostatne pripreme, neinformiranosti i iracionalnih očekivanja bolesnika, dijelom iz karaktera bolesti i načina funkcioniranja kardioverter defibrilatora, a dijelom iz eventualnih ranijih psihičkih bolesti i/ili poremećaja bolesnika.

Strah je emocija potaknuta uvidom u konkretnu prijeteću opasnost. Pacijenti s kardioverter defibrilatorom se boje smrti; boje se bolnog električnog impulsa koji opisuju kao udarac konja kopitom, udar groma, nalet kamiona, a intenzitet neugode većinom vrednuju ocjenom 6-7 od maksimalnih 10. Osim toga, postoji strah od nepravilnog rada uređaja u smislu propuštanja aktivacije ili bespotrebnih „šokova“.

Depresivnost

Depresivnost se očituje kao nezadovoljstvo, potištenost, bezvoljnost, tuga, osamljivanje, pesimizam, pad energije i volje za aktivnost, i sl. Kod psihički zdravih ljudi to je najčešće reakcija na gubitak. Svaka je bolest za osobu gubitak, trenutan i/ili dugoročan. Ugradnja kardioverter defibrilatora s medicinskog stajališta nikako se ne može smatrati gubitkom, ali svi bolesnici ne osjećaju tako. Neki mogu razviti nepovjerenje u svoje tijelo, može im biti narušena slika o sebi, može im objektivno biti smanjena radna sposobnost, ometeno bavljenje hobijem, ograničen tjelesni kapacitet i sposobnost za brigu o sebi (uglavnom zbog osnovne bolesti i/ili pridruženih bolesti). Oni mogu razviti osjećaj bespomoćnosti i preuzeti ulogu žrtve, što onda povećava vjerojatnost aritmije.

Depresivni bolesnici će biti skloniji propustiti pozitivno zdravstveno ponašanje kao što je primjerena tjelesna aktivnost, zdrava prehrana i regulacija tjelesne mase, redovito uzimanje lijekova, dogovorena kardiološka kontrola, čime dodatno ugrožavaju svoje zdravlje.

Jedan je bolesnik s kardioverter defibrilatorom na pitanje koje sve lijekove uzima odgovorio da ne zna, jer mu sve lijekove pripremi supruga s obzirom da „on za to nema volje“. Kasnije se u razgovoru saznalo da je cijeli dan u pidžami, ne izlazi iz kuće, više ne gleda televiziju i ne želi da mu itko dođe u goste.

Anksioznost

Anksioznost se odnosi na strepnju, tjeskobu, uznemirenost, napetost, nemir i očekivanje neodređene neugode u neizvjesnim situacijama. S obzirom da se pojava fatalnih aritmija ne može predvidjeti, predosjetiti, niti kontrolirati, pojava anksioznosti nije neočekivana kod ovih bolesnika. Ona je čak i poželjna na početku bolesti, jer motivira osobu da potraži liječničku pomoć i donese odluku o ugradnji kardioverter defibrilatora. Nakon ugradnje, anksioznost povećava vjerojatnost pojave aritmije, otežava prilagodbu, smanjuje kvalitetu života i povećava vjerojatnost nefunkcionalnih oblika ponašanja. Ekstreman primjer iz prakse je bolesnik srednjih godina s popuštanjem srca koji je, zbog anksioznosti s paničnim napadima, tražio da mu „odmah izvade“ kardioverter defibrilator te pacijentica koja nije odlazila iz Zagreba više od 2 godine „da joj se nešto ne dogodi“.

PTSP (posttraumatski stresni poremećaj)

PTSP (posttraumatski stresni poremećaj) pripada skupini anksioznih poremećaja. Prethodi mu traumatsko iskustvo, koje uključuje neposrednu životnu ugroženost, a očituje se u učestalom ponovnom proživljavanju traume, stalnoj napetosti i nemogućnosti opuštanja, i izbjegavanju sadržaja povezanih s traumatskim iskustvom. Ove su reakcije normalan odgovor na traumu i obično spontano prolaze unutar mjesec dana od traumatskog iskustva.

Srčani arest, reanimacija, vanjska defibrilacija i uključivanje kardioverter defibrilatora su svakako traumatski događaji za svaku osobu. Srećom, ne razvijaju svi PTSP nakon takvog iskustva. S obzirom da ne možemo predvidjeti tko će od bolesnika razviti PTSP, svakako bi sastavni dio kontrole i samokontrole trebala biti provjera osnovnih simptoma PTSP-a. Već pitanja o usnivanju i spavanju te načinima odmaranja mogu otvoriti temu psihičkog zdravlja.

Jedan se bolesnik s nedavno ugrađenim kardioverter defibrilatorom žalio na probleme usnivanja i nemogućnost bavljenja dugogodišnjim hobijem – sviranjem klavira, jer su mu se u tim trenucima prizori gubitka svijesti zbog aritmije i „buđenja“ u automobilu kojim je skrenuo s ceste, ponavljali mjesecima nakon samog događaja.

Drugi bolesnik je uporno odbijao preporučenu dijagnostičku pretragu na klinici na kojoj mu je ugrađen kardioverter defibrilator. U trenutku kada ga je kardiolog suočio s neminovnošću pretrage, rekao je da on uopće više ne može doći niti blizu te bolnice, jer počne drhtati, noge mu postanu „gumene“, osjeti slabost i misli da će umrijeti.

S obzirom na međudjelovanje tjelesnog i psihičkog funkcioniranja te visok  potencijal za različite poremećaje prilagodbe bolesnika s ugrađenim kartioverter defibrilatorom, potrebno je poduzimanje mjera prevencije i rane dijagnostike poteškoća te pružanje psihološke potpore.